.jpg)
…Divnog li kraja projekta, hvala još jednom svima…
Cres i Lošinj su u biti jedan otok kojeg je netko na najtanjem dijelu odlučio prokopati i pretvoriti taj dio u kanal kako ga ne bi trebao obilaziti jer je stvarno golem. Na tom je mjestu niknuo Osor, koji nam je bio domaćin za preplivavanje nevjerojatna 32 metra od Creske na Lošinjsku stranu – nismo išli drito kroz kanal nego malo niže, ali smo uspjeli ostati bez jedne kapice i pola zastave zbog siline morske struje. Okupilo se brdo prijatelja i poznanika, Dadi i Igor Tramuntana su vozili stotinjak kilometara, ali milenijski skok i plivanje ostaje zabilježeno u povijesti. Da, dostojno smo to proslavili i odjurili na spavanje i doček u Mali Lošinj.
Iako je Mali, on je i dalje najveći grad na našim otocima i stvarno je ogroman. Krcat turistima, restoranima, slastičarnicama i muzejima, savršen je domaćin za još jedno okupljanje, ali je najbliža plaža tek na pet kilometara. To srećom nikoga nije smetalo, pa je opet s nama preko 150 klinaca, plaža koju smo očistili kao Mate Janković kuhinju i hrpa veselih lica koja se ostala igrati s poklonima iz RokOtok vrećica.
Nešto manje djece, oko pedeset, okupilo se na nemjerljivo manjem Iloviku do kojeg smo plivali sutradan s Lošinja. Priključio nam se stari znanac, plivač Vjeran Malenica, pa smo malo usporili i osvojili otok pun povratnika iz Amerike i neke prekrasne, divne pristojne djece. Obišli smo pola Ilovika u potrazi za geocachevima, svoj sakrili na jednoj smokvi i dobili puno obećanja za čitanje knjige prije spavanja. Izuzetno miran i lijep otok bistrog mora i dragih, smirenih ljudi, baš nas je nekako razmazio... Otvorenog srca i puni dojmova praćeni Damirom Kocijanom Kockom sljedeći dan krećemo s Lošinja na Male, a potom i Vele Srakane. Nešto više od dva kilometra ugodnog treninga i druženja s Kockom i njegovim skiperom Lovrom, plivamo i 200 metara između Malih i Velih Srakana i rješavamo dva otoka u jednom danu. Penjemo se na male Srakane gdje živi svega dvoje ljudi, Goranka od 80 i Austrijanac od 83 godine, usred male džungle od trstike na malenom škoju. I tu se rađa čista ljubav. Dvoje premilih vrijednih starčeka samuje na ovoj hridi već desetljećima, ali nikada nisu sami jer uvijek netko prođe, pita, javi se, doveze čamcem sve potrebno. Ostajemo u njihovom vrtu jako dugo, upoznajemo i susjeda Iztoka iz Ljubljane i zamišljamo da stvarno ovdje dođemo kao Robinzoni i zaboravimo na sve užase novina, portala, televizija i svih zala modernog svijeta. Čisti raj…
Vele Srakane imaju nešto više kuća i puno više ovaca, čiste, savršeno kristalnog mora, dragih ljudi i čak osam klinaca na dočeku – na Malima ih nije bilo, ali smo Werneru i Iztoku ostavili po jedan poklon, nek' se nađe… Ograđen zbog ovaca, pješčan i kamen, sur i s nešto malo trstike jako je sličan svojoj manjoj sestri i idealan za provesti stare dane ako imate prijatelje s gliserom da vam voze stvari iz Lošinja. Gledamo s broda prema Susku, visokoj pješčanoj gromadi do koje ima nešto više od pet kilometara s malom dozom straha, ali velika doza straha dolazi ipak sutradan…
Start prema Susku je sa zadnje punte Malih Srakana, ali stijena s koje se odgurujemo ide 40 metara u dubinu. Kao nožem za tortu odrezano, a glave škarpina, murina i ugora nas onako zanimljivo promatraju iz dubina… Brrrr… Krećemo dosta brzo, Kocka se diže na brod nakon otplivanog kilometra i pomaže Igoru oko snimanja podvodnih dijelova za njegov dokumentarni film RokOtok koji bi na proljeće mogao u kina. Boris i ja lomimo kilometre, divimo se nekako opakom, moćnom Susku i bez problema za sat i pol osvajamo i 49. otok. Na Susku su nas dočekali lokalni ljudi, prijatelji i poznanici, i nakon dočeka, pješačenja i skrivanja spasila nas je cuga u hotelu Sansego, a onda i ručak kod obitelji Misirača gdje smo se osjećali kao da oduvijek tamo pripadamo. Hvala Kiki, bilo je savršeno.
Plivanje od Velih Srakana do Unija u trajanju od pola sata i oko 1800 metara prošlo je u borbi s kurentom, plićinama i samim sobom. Jer je tako pao i pedeseti otok. Miješanje suza, sreće, zahvalnosti, ljutnje i svih mogućih osjećaja dovelo nas je i do djece na otoku s kojom smo proveli prekrasan dan i doček ispred Barabara koji je ime dobio po obližnjim barama, a ne barabama, kako sam krivo pomislio. Pizze za večeru, piće za proslavu i zbog iscrpljenosti i umora vrlo brz povratak na brod. Sad smo već stvarno potrgani, a sutradan moramo biti spremni za završni doček u Puntu na Krku.
Duga vožnja, strah od najave velike oluje kako su prognozirali „Norvežani“ kojima se na moru najviše vjeruje, dolazak u prekrasan Punat u kojem nas dočekuju kao Rockefellere, a ne RokOtok, brdo priprema i buđenje za završni spektakl – plivanje od Košljuna do rive u Puntu. Direktor Turističke Zajednice, gospodin Branko Karabaić organizirao je brodove, kamere, klapu, KUD, hranu, piće, ptičje mlijeko i sve što je bilo potrebno da se po vjetrovitom i valovitom vremenu (ni O od oluje, bravo „Norvežani“) lako prepliva 900 metara između dvije zadane točke u društvu još četvorice lokalnih plivača.
Petstotinjak djece i odraslih, mikrofon, bina, pokloni, Dubravka s tortom, Darko, Mima i Elli dovezli čak iz Zagreba. Prijatelji iz Malinske, Čabra, cijeloga Krka, Simona, Neno… Divnog li kraja projekta, hvala još jednom svima, od posade i Udrugara, do otočana, starih i novih prijatelja, do donatora i sponzora na čelu sa Sport Vision Hrvatska. Isti dan je spojen Pelješki most i dovršen projekt RokOtok. Simbolika i prilika da se nastavi s ovakvim lijepim stvarima koje svaka na svoj način povezuju Lijepu našu i čitav svijet. Od srca vam hvala svima, otac koji je održao svoje obećanje, Ribafish
